Uvodni proslov: Julius Evola, talijanski filozof, ezoterist i slikar. Jedan od ključnih tradicionalističkih filozofa. Iako se Evolu smatralo bliskom fašizmu, on se prema njemu odnosi kritički s tradicionalističkih pozicija. U ovom teksu kritički se osvrće na američku civilizaciju, njezin mehanički način funkcioniranja, konformizam, moral i zaključuje da američka civilizacija predstavlja primjer raspada i regresije. Tekst je napisan u godini završetka Drugog svjetskog rata i Evola još tada predviđa amerikanizaciju Europe.
Nedavno preminuli John Dewey pozdravljen je od američkog tiska kao najreprezentativnija osoba američke civilizacije. To je potpuno točno. Njegove teorije u potpunosti predstavljaju viziju čovjeka i života koji je predstavnik amerikanizma i njihove „demokracije“.
Bit teorije je da svatko može postati ono što on želi, u granicama tehnoloških sredstava koje su mu na raspolaganju. Podjednako, osoba nije ono što je po svojoj istinskoj prirodi pa zbog toga ne postoje stvarne razlike između ljudi, samo su razlike među njihovim kvalifikacijama. Prema toj teoriji svatko može biti što hoće, samo ako se zna za to obučiti.
To je očit slučaj samoizgrađenog čovjeka, u društvu koje je izgubilo svaki smisao za tradiciju, ideja osobne megalomanije proširuje se u svaki područje ljudske egzistencije jačajući egalitarnu doktrinu čiste demokracije. Ako se temelji takvih ideja prihvate, tada sva prirodna raznolikost mora biti napuštena. Svaka osoba može pretpostaviti da posjeduje potencijal svakog drugog i pojmovi „superioran“ i „inferioran“ gube svoj značaj, svaka ideja distance i poštovanja gube značaj, svi životni stilovi su otvoreni za sve. Svim organskim pojmovima života Amerikanci suprotstavljaju mehanicističku koncepciju. U društvu koje je krenulo od nule, sve ima karakteristiku biti proizvedeno. U američkom društvu nastupi su maske a ne lica. Istovremeno , zagovornici američkog načina života su neprijateljski raspoloženi prema osobnosti.
Američka „otvorenost“, koja se ponekad navodi u njihovu korist, samo je druga strana njihove unutarnje bezobličnosti. Isto vrijedi i za njihov „individualizam“. Individualizam i osobnost nisu isto, prvo pripada bezobličnom svijetu količine, a drugo svijetu kvalitete i hijerarhije. Amerikanci žive opovrgavajući kartezijanski aksiom „Mislim, dakle postojim“. Amerikanci ne misle, no ipak postoje. Američki „um“, djetinjast i primitivan, nema karakterističan oblik, i zato je otvoren za sve vrste standariziranja.
U superiornoj civilizaciji kao što je na primjer bila Indo-Arijska, bitak koji je bez karakterističnog oblika ili bez kaste (u izvornom smislu te riječi), čak kao službenik ili šudra postao bi parija. U tom smislu Amerika je društvo parija . To je i uloga parija, biti podvrgnut bitku čiji je oblik i čiji su unutarnji zakoni precizno definirani. Umjesto toga, moderne parije pokušavaju biti dominantni prema sebi i teže ostvarenju svoj dominion na globalnoj razini.
Postoji popularno shvaćanje o Sjedinjenim Državama kao „mladoj naciji“ s „velikom budućnošću pred njom“. Očiti američki nedostaci opisivani su kao „pogrješke mladosti“ i „bol odrastanja“. Nije teško primjetiti da mit o „progresu“ igra veliku ulogu u toj prosudbi. Prema ideji da je sve novo dobro, Amerika ima povlaštenu ulogu među civiliziranim nacijama. U Prvom svjetskom ratu SAD su intervenirale u ulozi „civiliziranog svijeta“ par excellence. „Najnaprednija“ nacija ima ne samo pravo, nego i obvezu miješati se u sudbine drugih naroda.
Struktura povijesti je međutim kružna (ciklička), a ne evolucijska. Daleko od toga je slučaj da su nove civilizacije nužno i „superiorne“. One mogu zapravo biti senilne i dekadentne. Postoji nužna sličnost između najnaprednijih i najprimitivnijih faza povijesnog ciklusa. Amerika je tek završni stadij moderne Europe. Guenon je nazivao SAD „krajnjim Zapadom“ u pripovjedačkom smislu, da Sjedinjene Američke Države predstavljaju reductio ad absurdum negativnih i najiznemoglihijih aspekata zapadne civilizacije. Ono što u Europi postoji u razrijeđenom obliku, to se pojačava i koncentrira u Sjedinjenim Američkim Državama, pri čemu se to otkriva kao simptom raspada te kulturne i ljudske regresije. Američki mentalitet može se objasniti samo kao primjer regresije koja se očituje u mentalnoj atrofiji prema svim višim probitcima interesima i nerazumijevanju višeg senzibiliteta. Američki um ima ograničene horizonte, on se ograničuje na ono što je neposredno i jednostavno, uz neizbježnu posljedicu da sve učini banalnim, osnovnim i izravnanim do dna, dok se ne liši svakog duhovnog života. Život po sebi, u američkom smislu, jest potpuno mehanistički. Svijest „Ja“ u Americi pripada u potpunosti tjelesnoj razini egzistencije. Tipičan Amerikanac nema duhovnih dvojbi niti komplikacija, on je „urođeni“ priključak i konformist.
Primitivan američki um može se samo površno usporediti s mladim umom. Američki um je primjer regresivnog društva na kojeg sam se već osvnuo.
Američki moral
Puno hvaljen seksipil američkih žena potječe iz filmova, razna mišljenja i pridodane pohvale, puka su fikcija. Najnovija medicinska istraživanja u SAD-u pokazala su da je 75% mladih žena bez snažnog seksualnog osjećaja i umjesto da zadovoljavaju svoj spolni nagon, one narcisoidno traže zadovoljstvo u egzibicionizmu, taštini i kultu fitnesa i zdravlja u sterilnom smislu. Amerikanke su „lake“ za muškarca koji vidi cijeli seksualni proces kao nešto izolirano, time ga one čine dosadnim i suhoparnim, na razini prosjeka. Prema tome, nakon što momak djevojku odvede u kino ili na ples, u dobrom je američkom maniru, djevojka se nakon toga podaje biti ljubljena . Amerikanke su karakteristično frigidne i materijalističke. Čovjek koji je krenuo na „svoj životni put“ s Amerikankom, je pod materijalnom obvezom prema njoj. Žena je već svoju materijalnu obvezu ispunila. Uslugu. U slučaju rastave američki zakon nadmoćno favorizira ženu. Amerikanke će se vrlo spremno razvesti kada ugledaju povoljnu priliku. Često je slučaj da se u Americi žena udaje za jednog muškarca i već se zaručuje za drugog, budućeg supruga, muškarca s kojim se planira vjenčati nakon unosne rastave.
„Naši“ američki mediji
Amerikanizacija u Europi široko je rasprostranjena i očita. U Italiji je to fenomen koji se brzo razvija u poslijeratnim godinama, a uzet je u obzir kod većine ljudi, ako ne i s entuzijazmom, barem kao nešto prirodno. Nedavno sam pisao o dvije velike opasnosti koje prijete Europi – amerikanizamu i komunizamu – a ova prva je više podmukla. Komunizam ne može biti problem osim u brutalnom i katastrofalnom obliku izravnog preuzimanja vlasti od strane komunista. S druge strane amerikanizam napreduje preko postupne infiltracije , izazivajući promjenu mentaliteta i običaja što izgleda bezopasno po sebi, ali završava u bitnoj izopačenosti i propadanju, protiv čega se nemoguće boriti, osim unutar samog sebe. S poštovanjem prema unutarnjoj oporbi, većina Talijana izgleda posve nemoćna. Zaboravljajući vlastitu kulturnu baštinu, olako se okreću prema Sjedinjenim Američkim Državama kao da traže roditeljsko vodstvo u svijetu. Tko želi biti moderan mora se mjeriti prema američkom standardu. Žalosno je svjedočiti da europska država samu sebe tako ponižava. Štovanje Amerike nema nikakve veze s kulturnim interesima prema kojima drugi ljudi žive. Naprotiv, servilnost prema SAD-u vodi pojedinca da pomisli da nema drukčijeg vrijednijeg načina života.
Naše krugovalne (radio) usluge se amerikaniziraju, bez ikakvih kriterija superiornosti ili inferiornosti i samo slijede moderne teme trenutka i tržišta, što se smatra „prihvatljivo“ – prihvatljivo, to znači, za amerikanizirani dio naroda, koji je ujedno najviše izrođen. Mi ostali smo uvučeni u tu brazdu. Čak je i stil izvještavanja na na krugovalnim postajama postao američki. „Tko nakon slušanja američkog krugovalnih programa može suzbiti jezu kad se govori da je jedini bijeg od komunizma postati amerikaniziran?“ To nisu riječi nestručnjaka nego američkog sociologa Jamesa Burnhama, profesora na sveučilištu Princeton. Takva prosudba jednog Amerikanca trebala bi natjerati talijanske krugovalne postaje da se zacrvene od srama.
Posljedica od „izgradite vlastitu“ demokraciju je intoksikacija većeg dijela populacije koji nije sposoban samostalno rasuđivati, kada nije vođen snagom i idealima, previše olako gubi osjećaj vlastitog identiteta.
Industrijski poredak u Americi
U svom klasičnom proučavanju kapitalizma Werner Sombart sažeo je kasniju fazu kapitalizma u izreku: «Fiat producto, pareat homo». U svojoj ekstremnoj formi kapitalizam je sustav u kojem je muška vrijednost procijenjena isključivo u smislu proizvodnje robe i izuma sredstava za proizvodnju.Socijalističke doktrine su izrasle iz reakcije na nedovoljnu ljudsku obzirnost ovog sustava.
Nova faza je započela u SAD-u gdje je došlo do porasta kamata u tzv. radničkim odnosima. Naizgled, činilo se da je to označilo napredak, no u stvarnosti je to štetan fenomen. Poduzetnici i poslodavci shvatili su važnost «ljudskog čimbenika» u učinkovitom gospodarstvu i da je pogrješka zanemariti pojedinca koji je uključen u industriju: njegove motive, njegove osjećaje, njegov radni dan. Prema tome cijela škola proučavanja međuljudskih odnosa u industriji je izrasla i utemeljena na behaviorizmu. Studije kao “Međuljudski odnosi u industriji” od B. Gardnera i G. Moora pružile su sitnu analizu ponašanja zaposlenika i njihovu motivaciju s preciznim ciljem definiranja najboljeg načina otklanjanja svih čimbenika koji mogu spriječiti maksimilizaciju proizvodnje.
Neke studije svakako ne dolaze iz proizvodnje nego iz upravljačkog dijela (menadžmenta), poticanog stručnjacima različitih zanimanja. Socijaloške istrage idu daleko do analiziranja zaposlenikovog društvenog ambijenta. Ta vrsta studija ima praktičnu svrhu: održavanje psihološkog zadovoljstva zaposlenika važno je koliko i tjelesnog. U slučajevima u kojima je radnik vezan za monoton posao u kojem rad ne zahtijeva puno koncentracije, studije će skrenuti pozornost prema «opasnosti» da radnikov um može odlutati u smjeru koji može eventualno loše utjecati na njegov stav prema poslu.
Privati životi zaposlenika nisu zaboravljeni, zato raste tzv. zaposleničko savjetovanje. Stručnjaci su pozvani rastjerivati tjeskobu, psihološke poremećaje i neprilagođene komplekse, čak toliko do davanja savjeta u svezi osobnih problema.
Ni u kojem pogledu to se ne tiče duhovnog poboljšanja ljudskog bića ili bilo kakvih stvarnih ljudskih problema, onako kako bi to Europljanin shvatio u ovom „vremenu ekonomije“. S druge strane željezne zavjese čovjeka se tretira kao tegleću zvijer i njegova pokornost je očuvana terorom i glađu. U Sjedinjenim Američkim Državama čovjek je također viđen samo kao čimbenik rada i potrošnje, njegov unutarnji život je zanemaren i svaki čimbenik njegovog postojanja je sveden na isti završetak. U «Zemlji slobodnih» kroz svaki medij čovjeku se govori da mora dosegnuti stupanj sreće do sada nedosanjane. On je zaboravio tko je, otkuda dolazi i zato uzmiče sadašnjosti.
Američka «demokracija» u industriji
Postiji značajan porast nepodudarnosti u Sjedinjenim Američkim Državama između prevladavajuće političke ideologije i učinkovite gospodarske strukture države.
Velik dio proučavne teme je predstavljen kroz “morfologiju poslovanja”. Studije potkrepljuju da je američko poslovanje (business) daleko od organiziranosti koja se podudara s demokratskim idealima američke promidžbe. Američko poslovanje ima piramidalnu strukturu. Oni čine vrh jasne hijerarhije.
Krupnim kapitalom se vodi na isti način kao i vladinim ministarstvima, a i organizacija ide po sličnim linijama. Oni imaju usklađena i koordinirana tijela koja razdvajaju poslovne vođe i mase zaposlenika. Radije neka postane fleksibilnija u socijalnom smislu, upravljačka elita postaje više autokratska nego ikad – nešto što nije nepovezano s američkom vanjskom politikom.
Ovo je kraj još jedne američke iluzije. Amerika „zemlja mogućnosti“ gdje svaka mogućnost postoji za osobu koja je može dohvatiti, zemlja gdje se svako iz prnja može dići prema bogatstvu. U početku je bila „otvorena granica“ za sve koji žele prijeći preko nje. Ta granica je sada zatvorena i „nova granica“ je postalo nebo, neograničen potencijal industrije i trgovine. Kao što su Gardner, Moore i mnogi ostali pokazali, to također više nije neograničeno i prilike se smanjuju. Obzirom na sve veću specijalizaciju rada u proizvodnom procesu i veći naglasak na ‘kvalifikacije ‘, čini se očitim da Amerikanci – da će njihova djeca ‘ići još dalje’ nego što su oni- to za mnoge ljude više nije uopće očigledno. Tako je to u takozvanoj političkoj demokraciji Sjedinjenim Američkim Državama, sila i snaga u zemlji, tj. industrija i ekonomija, postaju sve nedemokratskije. Onda nastaje problem: treba li stvarnost biti prikladna ideologiji ili obratno? Donedavno sveobuhvatna potražnja bila je negdašnji pravac djelovanja, plač izbija pri povratku u pravu Ameriku sa slobodnim poduzećima i slobodnim pojedincima pod kontrolom Centralne vlade. Međutim postoje također i oni koji bi preferirali ograničenu demokraciju, da bi prilagodili političku teoriju prema komercijalnoj stvarnosti. Kad bi se skinula maska američke demokracije, postalo bi jasno u koliko je demokracija u Americi(a i drugdje) samo instrument oligarhije koja slijedi metodu “neizravne akcije” jamčeći mogućnost zloporabe i prijevare naveliko i to onih koji prihvaćaju taj hijerarhijski sustav jer ga smatraju pravednim. Ta “dvojba” demokracije u Sjedinjenim Državama mogla bi jednog dana pokrenuti zanimljiv razvoj događaja.
PROTIV STRUJE 